Kada me netko pozove da mu budem predavač na konferenciji, obično od mene prvo dobije listu pitanja koja mi pomažu da se bolje pripremim za predavanje. Ta pitanja prvo izazovu paniku i strah kod organizatora, ali ubrzo shvate da im pitanja mogu pomoći da se i sami kvalitetnije pripreme za organizaciju konferencije.
Kada me organizatori konferencija pozovu da održim predavanje, jedno od pitanja koje uvijek postavim je: Koliko je velika dvorana u kojoj ću držati predavanje ili radionicu? Možda se to na prvu čini trivijalnim, ali veličina i izgled dvorane jako utječu na to kako ću se pripremiti i kako ću pristupiti publici. Postoje i dodatna potpitanja koja mi pomažu da se još bolje pripremim:
- Koliko je visoka dvorana u kojoj će biti prezentacija?
- Hoće li postojati bina/pozornica i koliko će biti visoka?
- Hoće li postojati govornica (speaker’s booth)?
- Kakav je tlocrt dvorane, raspored sjedenja, prozora i vrata?
Sva ova pitanja imaju jedan cilj: osigurati da moje predavanje bude što bolji doživljaj za publiku, ali i za mene kao predavača.
Zašto ovo pitam?
Velika je razlika između predavanja na pozornici s pogledom na publiku od 500 ljudi, i radionice u kojoj sjedi 10 sudionika. Kao što sam već spomenuo u prethodnom pitanju “Koliko ljudi očekujete da će biti u dvorani?”, kada je publika malobrojna i blizu, mogu se osloniti na svoje mikroekspresije, mimiku lica, i na taj način stvoriti prisnu i interaktivnu atmosferu. U takvim situacijama predavanje postaje dijalog, a ne monolog, i publika aktivno sudjeluje u oblikovanju mog izlaganja.
Međutim, kada je publika brojnija i dvorana velika, stvari se mijenjaju. Moj pristup mora biti drugačiji: komunikacija postaje više jednosmjerna, a kako bih održao pažnju publike, oslanjam se više na govor tijela, pokrete ruku i jačinu glasa. Ako sam na pozornici, moram znati koliko je visoka dvorana, kako bih shvatio gdje se rasvjeta nalazi i kako će to utjecati na moj nastup. Ako je dvorana previše visoka, rasvjeta će biti postavljena jako visoko, što znači da će šire bacati sjene – i ja moram znati kako se i gdje pravilno pozicionirati da publici ne izgledam kao loše osvijetljeno čudovište iz horor filma.
Isto tako je dobro znati tlocrt dvorane, odnosno gdje se nalaze vrata ili prozori. Ukoliko su vrata iza publike ili s boka, ukoliko netko odluči naknadno ući ili izaći, to možda neće toliko ometati predavanje, pogotovo ukoliko je riječ o konferencijama. No, u manjim dvoranama s radionicama, otvaranje vrata može znatno narušiti koncentraciju polaznika i predavača.
Kako ja to radim?
S obzirom da sam se u mladosti amaterski bavio glumom, volim nastupati na uzdignutoj pozornici s amfiteatarskim gledalištem, kao što je dvorana u Tirani (fotografija iznad teksta) gdje je svaki red publike malo povišen u odnosu na onaj ispred. Takva je postavka idealna za konferencijska predavanja, gdje publika jasno vidi predavača, a i svaki pokret, gesta ili promjena tona može ostaviti jači dojam. Predavanje na takvoj pozornici znači i da pitanja iz publike obavezno dolaze na kraju, jer je interakcija tijekom samog predavanja ograničena. To nije idealno za radionice, ali je fantastično za strukturirana predavanja na konferencijama.
Postoji li govornica?
Govornica je još jedan važan element. Ako mora biti na pozornici (a ne mora!), uvijek se nadam da je barem smještena negdje sa strane, a ne na sredini. Dobar predavač se ne skriva iza govornice. Govornica može biti zgodna kao pomoć, na nju možete postaviti laptop, ali ako postoji samo jedan mikrofon, onaj na govornici, to me ograničava. Volim se kretati po pozornici, uspostaviti kontakt s što više ljudi, koristiti ruke za naglašavanje poante – i sve to postaje teže ako sam vezan za govornicu. Na primjer, na konferenciji “Marketing Analytics Summit” u Londonu (slika ispod) govornica je bila na sredini pozornice, pa sam se odmaknuo od nje, kako bih publici mogao kvalitetnije prenijeti poruku.
S druge strane, ako ste predavač s manje iskustva ili se često borite s tremom, govornica vam može biti najbolji prijatelj. Možete se čvrsto uhvatiti za govornicu i tako od publike sakriti da vam se tresete, što vam može biti od pomoći.
Praktični savjeti za pozornicu
- Cure, ako je pozornica visoka, a publika blizu, nemojte obući mini suknju! Muški dio publike vjerojatno vas neće slušati, žene će vjerojatno biti ljubomorne, a svi zajedno neće obraćati pozornost na ono što ste pripremili.
- Dečki, posebno ako ste krupni, izbjegavajte naginjanje na rub pozornice, zbog osvjetljenja koje je iznad glave. U suprotnom riskirate izgledati poput nezgrapnog čudovišta koje se nadvija nad publiku – a to sigurno nije „efekt“ koji želite postići.
Što ako organizator ne zna odgovor?
Ako organizator ne zna koliko će biti velika dvorana, kolika je visina stropa ili kakav će biti tlocrt, to obično znači da je ili prerano u fazi planiranja ili da edukacija publike nije fokus te konferencije. Takav organizator vjerojatno više brine o druženju sudionika nego o kvaliteti same edukacije. I to je u redu, ali kao predavač želim znati što mogu očekivati, kako bih se mogao adekvatno pripremiti.
Najbolje konferencije na kojima sam nastupao uvijek jasno komuniciraju svaki detalj dvorane. Organizatori znaju da pravilno planiranje prostora može značajno utjecati na uspjeh predavanja, bilo da se radi o manjim radionicama ili velikim konferencijama. Ako mi želimo osigurati kvalitetan doživljaj za publiku, sve ove sitnice igraju ogromnu ulogu.
Pročitajte i ostala pitanja za organizatore konferencija, koja mi pomažu da se bolje pripremim na nastup.
Ukoliko želite da vam pomognem organizirati kvalitetnu konferenciju ili da vam dovedem kvalitetne predavače, slobodno me kontaktirajte. Rado ću biti gost na vašoj pozornici 🙂