Kada me netko pozove da mu budem predavač na konferenciji, obično od mene prvo dobije listu pitanja koja mi pomažu da se bolje pripremim za predavanje. Ta pitanja prvo izazovu paniku i strah kod organizatora, ali ubrzo shvate da im pitanja mogu pomoći da se i sami kvalitetnije pripreme za organizaciju konferencije.
Pitanja iz publike znaju biti vrhunac predavanja ili barem onaj trenutak kada predavač shvati da nije pričao sam sebi. No način na koji se ta pitanja postavljaju može potpuno promijeniti ton cijelog predavanja.
Zato me jedno od pitanja koje uvijek pošaljem organizatorima glasi: Kako će publika postavljati pitanja?
Pitanja iz pozicije predavača i publike
Moram odmah priznati nešto: ja jako volim postavljati pitanja na konferencijama. Toliko da su me u nekoliko navrata pozvali kao sudionika upravo zato što znaju da ću postavljati dobra pitanja. Jednom sam čak pozvan na malu konferenciju u Veneziu, na kojoj je cijena moje “kotizacije” upravo bila – postavljanje pitanja na kraju predavanja.
Na slici ispod, s konferencije AllWeb, organizator me čak postavio za “privremenog voditelja”, kako bi dragi kolega Steen Rasmussen nakon svog izvrsnog predavanja mogao dobiti pitanje od nekoga tko zapravo razumije o čemu je predavač pričao na sceni.
Kad ja “probijem led”, nerijetko se i ostali ohrabre, pa postavljaju još kvalitetnija pitanja od mojih 🙂
Ali, iskreno? Ponekad postavljam pitanje i kada znam odgovor. Zašto?
Ponekad predavač izostavi neki važan kontekst ili pojam, što nam se svima desi kada smo na pozornici i previše uzbuđeni da bismo se zamarali detaljima. Ili je predavač/predavačica možda nešto objasnio na način koji je meni jasan, ali publici s nešto manje znanja o temi vjerojatno nije ili može dovesti do pogrešnih zaključaka. Npr. ako predavač tijekom čitavog predavanja spominje aktivne korisnike (Active Users), ali na način da publika može shvatiti da je riječ o korisnicima (Total Users).
Tada pitanje ne postavljam da bih ja nešto naučio, već da bih predavaču dao priliku da dodatno pojasni temu. Na taj način njegovo predavanje postaje još bolje, a publika to više cijeni jer sada razumije što je htio reći.
Takva pitanja (i takvi odgovori) često naprave razliku između prosječnog i izvrsnog predavanja.
Introverti i Slido, ekstroverti i mikrofon
U posljednje vrijeme sve je popularnija aplikacija Slido (ili slične), koja omogućuje anonimno postavljanje pitanja na konferencijama ili online eventima. To je sjajno za introvertiranu publiku, onu koja možda ne želi javno postaviti pitanje pred stotinjak ljudi, ali svejedno ima dobro pitanje.
No ako ta pitanja na pozornici čita netko tko je dobar voditelj, ali nije postavio pitanje te nije stručan u temi, tada rezultat može biti nezgodan. Pogrešno naglašeni izrazi, čudna interpretacija pitanja ili potpuna zbunjenost: “Ne razumijem ovo pitanje, idemo dalje.” dovode do neugode, pogotovo kod znalaca u publici.
A baš to pitanje možda je bilo najvažnije.
Zato volim znati:
- Tko čita pitanja sa Slida?
- Zna li dovoljno o temi?
- Je li to moderator, netko iz publike, netko iz organizacije… ili ja?
Mikrofon u publici i vrijeme
Ako se koristi mikrofon koji “putuje” kroz publiku, super! Ali trebam znati:
- Koliko mikrofona imate?
- Tko ih koordinira?
- Imamo li dovoljno vremena u rasporedu da ljudi stvarno dođu do riječi?
Ako to nije dobro isplanirano, zna se dogoditi da jedna osoba postavi pitanje, a pet drugih ne dođe na red. To frustrira i publiku i predavača.
Isto tako, treba znati:
- Hoće li se postavljati pitanja tijekom predavanja ili na kraju?
- Postoji li predviđeno vrijeme za Q&A?
- Ima li moderator pripremljena “backup” pitanja ako nitko ne pita ništa?
Kulturne razlike: London vs. Kijev
Ne smijemo zaboraviti ni kulturne razlike.
U Londonu, Berlinu, Copenhagenu,… ljudi jedva čekaju postaviti pitanje. Dignu ruku, dobace iz publike, nastave raspravu i u hodniku. Nije bitno ako ručak kasni, koga briga, rasprava je važnija. To je ponašanje ljudi u individualističkim kulturama.
Kada sam pozvan u Kijev (Ukrajina) da održim predavanje na e-commerce konferenciji, očekivao sam da me iz publike nitko neće ništa pitati, pa sam slobodno produljio predavanje još par minuta. Nakon što sam završio predavanje (bez ijednog pitanja iz publike), izašao sam na hodnik i tamo proveo sat vremena odgovarajući na sjajna pitanja. Ljudi nisu htjeli pitati pred svima, ali su imali puno za reći, pa su izišli za mnom i postavili mi pitanje na manje javnom mjestu.
Iskustvo za pamćenje, a i dokaz da šutnja u dvorani ne znači nezainteresiranost.
U zemljama u kojima se gaji kolektivizam ili gdje su ljudi odrasli u takvim društvima, npr. u zemljama bivšeg socijalističkog bloka, ljudi više vode računa o obavezama drugih, pa recimo nitko neće postavljati pitanja pred ručak, kako drugi ne bi zbog njih zakasnili na ručak. Također se ljudi u takvim društvima ne žele isticati pred drugima, jer to nije pristojno.
Zato me uvijek zanima – kakva je publika na vašoj konferenciji? Zato uvijek pitam organizatore i o njihovim očekivanjima: je li publika pasivna, aktivna, ili samo djeluje suzdržano?
Što trebam znati kao predavač?
Kad mi organizator odgovori na pitanje “Kako će publika postavljati pitanja?”, zapravo odgovori na puno više:
- Je li publika navikla postavljati pitanja ili nije?
- Kako ćemo im omogućiti da se izraze?
- Hoćemo li dobiti više od klasičnog monologa?
Sve je ovo važno, jer pitanja publike nisu smetnja. Pitanja su produžetak predavanja i često najveći kompliment predavaču.
Pročitajte i ostala pitanja za organizatore konferencija, koja mi pomažu da se bolje pripremim na nastup.
Ukoliko želite da vam pomognem organizirati kvalitetnu konferenciju ili da vam dovedem kvalitetne predavače, slobodno me kontaktirajte. Rado ću biti gost na vašoj pozornici 🙂